RAZOTKRIVANJE SINDIKALNE HOBOTNICE I INTERESA INŽENJERA IT U ŽPCG

Priča o navodnoj "borbi za radnička prava" i zabrinutosti za putnike, koju u javnosti plasira sindikalac Miroslav Babović, nije ništa drugo do jeftina predstava za zaštitu privatnih privilegija, nerada i otvorene opstrukcije, nažalost ne po prvi put u Željezničkom prevozu Crne Gore (ŽPCG).

Fascinantno je gledati kako se dio Sindikata predvođen Babovićem bori protiv uvođenja online prodaje karata koristeći praistorijske metode opstrukcije, širenja panike i medijskog lelekanja. Umjesto da pomognu zaposlenima da savladaju nove tehnologije i uhvate priključak sa savremenim željezničkim standardima, oni bi najradije da vratimo pisaće mašine, papirne obrasce i šaltere iz prošlog vijeka. Za njih je kompjuter bauk, automatizacija prijetnja, a svaki pokušaj uvođenja reda i automatske kontrole karata proglašava se propašću. Otpor prema online kartama nije briga za putnike, već paničan strah od transparentnosti u kojoj nema mjesta za njihove manipulacije.

Međutim, odgovor na pitanje zašto se Sindikat toliko unervozio baš oko uvođenja novog IT sistema ne leži u brizi za putnike, već u zaštiti privilegovanih u IT sektoru – Nede i Mladena Stanojevića. Ovaj dvojac godinama funkcioniše po već oprobanom receptu: čim u kompaniji zagusti, čim se zatraži odgovornost, profesionalizam ili se pokrene uvođenje reda, oni ekspresno i u paketu odlaze na bolovanje. Da stvar bude gora i podložna ozbiljnoj zakonskoj odgovornosti, sa sobom su odnijeli i otuđili opremu u vlasništvu ŽPCG, ostavljajući sistem na cjedilu sa očiglednom namjerom da izazovu kolaps i potom za to optuže Menadžment.

Zaprepašćujuće je, ali i sramotno, da se Sindikat na čelu sa Babovićem ne bori za radnike koji na ljetnjim vrućinama pošteno natapaju znojem svoje uniforme, već glumi privatnu agenciju za zaštitu svojih članova. Umjesto da osudi otuđenje imovine firme, neopravdana bolovanja i namjernu blokadu rada, Babović napada kompaniju koja pokušava da stane na put ovoj besprizornoj samovolji. Postavlja se jasno pitanje - od kada se to sindikalna borba svodi na odbranu onih koji nošenjem opreme kući i odlascima na bolovanje sabotiraju sopstvenu firmu?

Kada su shvatili da ucjene unutar firme više ne prolaze i da se digitalizacija ne može zaustaviti starim sindikalnim prijetnjama, uključena je i medijska artiljerija. Lansiraju se neprovjerene, jednostrane i polutačne informacije. Cilj je jasan: stvoriti privid raspada u ŽPCG, zaplašiti javnost i izvršiti pritisak na Menadžment kako se ne bi istraživale zloupotrebe IT aktera i njihovih sindikalnih zaštitnika.

Ovo više nije priča o softveru ili kartama, već ogoljena istina o tome kako mala grupa pojedinaca, pokrivena sindikalnim značkama i rodbinsko-medijskim vezama, godinama drži cijelu kompaniju i njene poštene radnike kao taoce. Putnici hoće kartu na klik, žele brz i uredan prevoz, a ne staromodne sindikalne sapunice i borbu protiv kompjutera. Umjesto što preko medija plasiraju naručene tekstove i branite neodbranjivo, vrijeme je da akteri ove hajke konačno polože račune za otuđenu opremu, zloupotrebe i štetu koju svjesno nanosite Željeznici.

Cijene karata koje kupuju putnici preko interneta su cijene iz Putničke tarife ŽPCG i ne postoje nikakve anomalije i nepravilnosti. Postoji i Uputstvo za kupovinu voznih karata na sajtu https://www.tickets-zpcg.me/me/uputstvo (Korisni linkovi) gdje je čitav postupak detaljno objašnjen.